1 |
Biomarker lipokalin 2 u dijagnostici primarnih glomerulonefritisa / Lipocalin 2 biomarker in diagnosis of primary glomerulonephritisStražmešter Majstorović Gordana 07 July 2016 (has links)
<p>Primarni glomerulonefritisi predstavljaju inflamatorna oboljenja bubrega, kod kojih su primarno zahvaćeni glomerulusi, ali promene na tubulointersticijumu imaju veliki značaj za tok i prognozu bolesti. Pored kliničko-laboratorijskih ispitivanja, perkutana biopsija bubrega zauzima značajno mesto u dijagnostici posebnih oblika glomerulonefritisa. Lipokalin vezan za neutrofilnu gelatinazu (NGAL) zauzima značajno mesto medju novijim biomarkerima u nefrologiji. Osnovna funkcija mu je transport gvoždja, ali ima ulogu i u regulaciji metabolizma gvoždja, regulaciji inflamacije, dok u masnom tkivu utiče na razvoj insulinske rezistencije i dijabetesa. Cilj ispitivanja je utvrditi nivo lipokalina 2 u serumu i urinu bolesnika sa primarnim glomerulonefritisom, te utvrditi postojanje korelacije izmedju nivoa lipokalina 2 i patohistološkog oblika glomerulonefritisa, stepenom bubrežne insuficijencije i brzinom progresije bubrežne insuficijencije. Takodje, cilj ispitivanja je bio analizirati povezanost lipokalina 2 sa odogovorom na primenjenu terapiju glomerulonefritisa. Ispitivanje je sprovedeno na 60 bolesnika sa dijagnozom primarnih glomerulonefritisa. Nivo lipokalina 2 je odredjivan pri postavljanju dijagnoze i nakon minimalno šest meseci lečenja. Rezultati studije ukazuju da bolesnici sa primarnim glomerulonefritisom imaju značajno veće nivoe lipokalina 2 u odnosu na zdrave osobe. Bolesnici sa proliferativnim oblicima primarnih glomerulonefritisa imaju veće nivoe NGAL-a u serumu i odnosa uNGAL/kreatinin, ali razlika nije statistički značajna. Nije utvrdjeno postojanje značajne razlike u prosečnim nivoima NGAL-a u serumu, niti urinu, pri postavljanju dijagnoze, izmedju bolesnika sa pozitivnim i negativnim efektom lečenja primarnog glomerulonefritisa. Utvrdjeno je postojanje korelacije izmedju nivoa NGAL-a u serumu i vrednosti kreatinina, ureje, mokraćne kiseline, klirensa kreatinina i broja leukocita, dok je sa nivoom NGAL-a u urinu utvrdjena korelacija sa klirensom kreatinina, dnevnom proteinurijom i serumskim albuminima. Utvrdjeno je postojanje statistički značajne razlike u prosečnim nivoima NGAL-a u serumu u zavisnosti od stadijuma bubrežne insufijencije. Nije utvrdjeno postojanje značajne razlike u prosečnim nivoima NGAL-a u serumu pri postavljanju dijagnoze, izmedju bolesnika sa povoljnim i nepovoljnim efektom lečenja na bubrežnu funkciju.</p> / <p>The primary glomerulonephritis are inflammatory kidney diseases. Glomerulus are primarily affected, but tubulointerstitial changes are very important for course and prognosis of the disease. In addition to clinical and laboratory testing, percutaneous renal biopsy has an important place in the diagnosis of specific forms of glomerulonephritis. Neutrophil gelatinaseassociated lipocalin (NGAL) occupies an important place among the newer biomarkers in nephrology. The main function of NGAL is transport of iron, whether it has a role in the regulation of iron metabolism, regulation of inflammation, while in adipose tissue affects the development of insulin resistance and diabetes. The aim of this study was to determine the level of lipocalin 2 in serum and urine of patients with primary glomerulonephritis and determine the existence of a correlation between the level of lipocalin 2 and histological forms of glomerulonephritis, the degree of renal insufficiency and speed of progression of renal insufficiency. Also, the aim of this study was to analyze the association of lipocalin 2 with the effect of therapy for glomerulonephritis. The study was conducted on 60 patients diagnosed with primary glomerulonephritis. The levels of lipocalin 2 were determined at diagnosis and after a minimum of six months of treatment. The study results show that patients with primary glomerulonephritis have significantly higher levels of lipocalin 2 compared to healthy people. Patients with proliferative forms of primary glomerulonephritis have higher levels of NGAL in serum and ratio uNGAL/creatinine, but the difference was not statistically significant. There was no significant differences in average levels of NGAL in serum or urine at the beginning, between patients with positive and negative effects of the treatment of primary glomerulonephritis. Correlation was found between the level of NGAL in serum and creatinine, urea, uric acid, creatinine clearance and the number of leukocytes, while the level of NGAL in urine correlated with creatinine clearance, the daily proteinuria and serum albumin. Statistically significant differences in mean levels of NGAL in serum depending on the severity of renal insufficiency were found. No evidence of significant differences in average levels of NGAL in serum at the beginning, among patients with favorable and unfavorable effects of treatment on renal function were found.</p>
|
2 |
Analiza troškova nastalih hospitalizacijom u tercijarnoj ustanovi usled akutnih egzacerbacija hronične opstruktivne bolesti pluća / Hospitalization cost analysis due to acute COPD exacerbations in lung disease clinicTrivić Bojana 23 May 2016 (has links)
<p>Hronična opstruktivna bolest pluća (HOBP) je rastući zdravstveni problem radno sposobne populacije. Akutne egzacerbacije hronične opstruktivne bolesti pluća (AEHOBP) značajno doprinose pogoršanju bolesti i sa aspekta kvaliteta života bolesnika i sa aspekta troškova. Cilj istraživanja je bila identifikacija faktora visokih troškova lečenja AEHOBP koja može pomoći u definisanju strategija smanjenja HOBP egzacerbacija ove bolesti i analiza podataka o prehospitalnom lečenju obolelih od HOBP. Materijal i metode: Istraživanjem je obuhvaćeno 130 pacijenata koji su ispunjavali uključujuće kriterijume studije. Rezultati: Ukupni godišnji direktni troškovi hospitalizacija usled AEHOBP čine17,3% od troškova svih hospitalizovanih pacijenata. Prosečna dužina hospitalizacije je bila duža kod pacijenata sa teškom AEHOBP u odnosu na srednje tešku, razlika je statistički značajna (p = 0,044). Prema rezultatima istraživanja o potrošnji lekova godinu dana pre hospitalizacije, adekvatnu terapiju je koristilo 41,7% pacijenata, a neadekvatnu 58,3% pacijenata i postojala je negativna korelacija između adekvatnosti lečenja i stepena težine akutne egzacerbacije. Multivarijantnom logističkom regresijom dobijena je formula za predikciju ukupnih troškova. Zaključak: Nezavisni prediktori direktnih troškova lečenja su: muški pol, pušačka navika, teška AEHOBP, postojanje acidoze, primena neadekvatne ili adekvatne terapije trajanja kraćeg od devet meseci tokom godine koja je prethodila hospitalnom lečenju egzacerbacije.</p> / <p>Chronic obstructive pulmonary disease (COPD) is a rising health issue of working population. Acute exacerbations of chronic obstructive pulmonary disease (AECOPD) are significantly contributing to worsening of the disease prognosis, consequently leading to decline of patient’s quality of life and increasing costs of treatment. Objective of the study was identification of factors for high AECOPD treatment costs, which can help in defining strategy for decreasing COPD exacerbations and data analysis of prehospital treatment of COPD patients. Material and Methods: The study included 130 patients who fulfilled including criteria of the study. Results: Total direct costs of AECOPD hospitalizations demonstrated 17.3% of all hospitalized patients costs. Average length of hospitalization was longer in patients with severe AECOPD compared to patients with moderate AEHOBP, there was statistically significant difference (p= 0,044). According to research results of medication usage one year before the hospitalization, adequate treatment used 41.7% of patients, and inadequate 58.3%; there was negative correlation between adequate treatment and level of severance of acute exacerbations. Multivariate logistic regression was used for obtaining total costs predictions formula. Conclusion: Independent predictors of direct treatment costs were: male patients, smokers, prehospital treatment, inadequate or adequate, not longer than nine months per year.</p>
|
3 |
Propriocepcija zgloba kolena posle kidanja prednjeg ukrštenog ligamenta kod profesionalnih sportista / Knee joint proprioception after anterior cruciate ligament tear in professional athletesMatijević Radmila 24 October 2014 (has links)
<p>Ova studija je bila prospektivnog karaktera. Uz dopuštenje etičkog komiteta Kliničkog centra Vojvodine istraživanje je sprovedeno na Klinici za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju i obuhvatilo je 60 pacijenata muškog pola, koji su metodom slučajnog izbora na randomizirani način uključeni u ispitivanje, a koji se aktivno i profesionalno bave fudbalom, košarkom ili odbojkom, primljenih na Kliniku za ortopedsku hirurgiju radi artroskopske rekonstrukcije pokidanog prednjeg ukrštenog ligamenta. U ispitivanje su uključeni samo oni pacijenti koji su dali potpisani informisani pristanak da učestvuju u ispitivanju, koji su zadovoljii sve kriterijume za uključivanje i koji nisu imali niti jedan kriterijum za isključivanje iz studije. Kriterijumi za uključivanje u studiju podrazumevali su sledeće: da je pacijent primljen na Kliniku za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu radi operativnog lečenja prekida prednjeg ukrštenog ligamenta kolena, da je potpisao informisani pristanak za uključivanje, da je starosne dobi od 18 do 45 godina, da se aktivno i profesionalno bave fizičkom aktivnošću regulisanom pravilima (fudbal, odbojka, košarka). Kriterijumi za isključivanje pacijenata iz istraživanja bili su sledeći: prisustvo udružene povrede i spoljašnjeg pobočnog ligamenta koja zahteva operativno lečenje, pojava težih opšte – hirurških komplikacija, želja pacijenta da bude isključen iz daljeg ispitivanja, bez obaveze da tu svoju odluku obrazloži. U prvoj fazi konstruisan je aparat, digitalni goniometar, uz pomoć kojeg je urađen eksperimentalni deo ovog ispitivanja i napravljena je baza podataka sa poljima za upis deskriptivnih i antropometrijskih parametara. Potom je uz pomoć aparata svim ispitanicima testirana sposobnost propriocepcije (JPS). Testiranje je obavljeno preoperativno na povređenom i nepovređenom ekstremitetu, u dva maha: odmah po zadavanju ciljnog ugla od 35° i nakon 5 minuta. Druga faza je obavljena minimum 6 meseci nakon operativnog lečenja, hirurškom, artroskopskom rekonstrukcijom pokidanog prednjeg ukrštenog ligamenta kost-tetiva-kost tehnikom (bone-tendo-bone, BTB). Klinički pregled svakog pacijenta je podrazumevao proveru rezultata Lachman testa (pozitivan/negativan), Lysholm i IKDC bodovne skale za koleno i to preoperativno a potom i tokom postoperativnog kontrolnog pregleda. Po uzoru na mnoge sajtove renomiranih ortopedskih organizacija (http://www.orthopaedicscore.com/), naparavljen je on-line upitnik na Google drive-u gde su u elektronskom obliku prikupljani podaci za skale koje smo koristili. Dobijeni rezultati su za svaku skalu ponaosob potom prebacivani u Excel i dalje obrađivani adekvatnim statističkim alatkama u adekvatnom programu. U rezultatima je uočeno da dobijena razlika u preciznosti pozicioniranja potkolenice sa oštećenim ligamentarnim aparatom kolena u odnosu na nepovređenu nogu pre hirurške rekonstrukcije prednjeg ukrštenog ligamenta ne pokazuje statistički značajnu razliku. Međutim, postojala je statistički značajna razlika u brzini kojom se postiže zadati ugao, tj. povređena noga imala je veći intenzitet ugaonog uspona što ukazuje na kvalitativne razlike u samom obrascu pokreta. Takođe, na ovom uzorku dobijeno je da postoji statistički značajna razlika u preciznosti pozicioniranja potkolenice sa oštećenim ligamentarnim aparatom kolena u odnosu na nepovređenu nogu nakon hirurške rekonstrukcije prednjeg ukrštenog ligamenta tj. pacijenti su nakon rekonstrukcije statistički značajno »prebacivali« zadatu vrednost od 35°. Test pozicioniranja ekstremiteta za ovo ispitivanje konstruisanim aparatom se pokazao kao senzitivna i specifična dijagnostička procedura gubitka sposobnosti propriocepcije usled kidanja prednjeg ukrštenog ligamenta.</p> / <p>In this prospective study examined group consisted of 60 male patients with an anterior cruciate ligament tear and all participants were at the time before injury actively playing afootball, basketball or volleyball. The study was conducted at the Clinic for Orthopaedic Surgery and Traumatology Clinical Center of Vojvodina in Novi Sad where participants were admitted for arthroscopic ligament reconstruction. All participants were informed of the study by their clinicians and gave written consent. Thee exclusion criteria were the following: occurrence of combined cruciate ligament with lateral collateral ligament injury that required surgical treatment; occurrence of more serious general surgical complications; the patient’s wish to be excluded from further research without an obligation to give any further explanation to his decision. In the first stage of the study, an apparatus called digital goniometer was constructed, which was used to conduct the experimental part of the study, and a database with fields for inserting descriptive and anthropometric parameters was made. Next, by using the apparatus, all subjects were tested for proprioception ability (JPS). The tests were performed preoperatively on the injured and the uninjured limb in two instances: straight after determining the target angle of 35° and 5 minutes afterwards. The second stage was performed postoperatively in the same maner, following a minimal 6-month period after a surgical arthroscopic reconstruction of the torn anterior cruciate ligament by bone-tendon-bone (BTB) technique. The clinical evaluation of each patient involved Lachman test (positive / negative), Lysholm and IKDC scales, first pre-operatively and then during post-operative check up assessment. Following the example of many websites or eminent orthopaedic organisations (http://www.orthopaedicscore.com/), an online survey was made on Google Drive, where data was collected electronically for the scales used. The results were then transferred to Excel for each scale, to be further processed by using adequate statistic tools in an adequate programme. The results indicated that, when compared with the uninjured leg, a resulting disparity in precision of positioning the lower leg with a damaged ligament apparatus of the knee before the surgical reconstruction of the anterior cruciate ligament was not considered statistically significant. However, there was a statistically significant difference in the speed of attaining a specified angle which indicates qualitative differences in the motion pattern itself. Furthermore, this sample study resulted in a statistically significant difference in the precision of positioning of lower leg with the damaged knee ligament apparatus after the surgical reconstruction of the anterior cruciate ligament, when compared with the uninjured leg, i.e. after the reconstruction, the patients had a significantly higher degree of flexion than the targeted 35°. The test for positioning extremities, performed with the specially constructed apparatus, proved to be a sensitive and specific diagnostic procedure for determining the loss of proprioceptic ability due to anterior cruciate ligament tear.</p>
|
4 |
Kliničke, angiografske i terapijske specifičnosti akutnog infarkta miokarda sa ST elevacijom kod osoba starijih od 75 godina / Clinical, angiographic and therapeutic specificities of STD segment elevation acute myocardial infarction in patients over 75 years of ageČanji Tibor 17 November 2014 (has links)
<p>Uvod: Pacijenti sa akutnim infarktom miokarda sa ST elevacijom treba da budu podvrgnuti reperfuzionoj terapiji, pre svega pPCI, bez obzira na životnu dob, ali zbog veće učestalosti komorbiditeta, faktora rizika za koronarnu bolest i višesudovne koronarne bolesti, kod pacijenata starije životne dobi, odluka o reperfuzionoj terapiji treba da se donese sa dobrom procenom odnosa rizik – benefit. Cilj: Utvrđene su razlike u kliničkoj slici, angiografskom nalazu, terapijskom pristupu, toku i ishodu akutnog infarkta miokarda sa ST elevacijom u starih osoba u odnosu na mlađu životnu dob (mlađi od 75 godina). Materijal i metode: U studiju je uključeno 240 pacijenata sa akutnim infarktom miokarda sa ST elevacijom, podeljeni u dve komparabilne grupe (120 bolesnika starijih i kontrolna grupa 120 mlađih od 75 godina), koji su izabrani metodom slučajnog izbora, po redosledu prijema u bolnicu. Za pacijente iz obe grupe popunjavan je upitnik, a tretirani su po jedinstvenom protokolu lečenja. Rezultati: U ispitivanom uzorku, u grupi bolesnika starijih od 75 godina reperfuziona terapija je bila primenjena u 85% slučajeva. Intrahospitalni mortalitet za ceo uzorak je 11,7% i u skladu je sa drugim istraživanjima [27]. Mortalitet u grupi pacijenata preko 75 godina je bio 12,5%, a u grupi pacijenata sa manje od 75 godina 10,8% (p=ns). Zaključak: Klinička slika bolesti kod bolesnika starije životne dobi je češće atipična što korelira sa drugim studijama [31, 35], a tok bolesti komplikovaniji i ishod lošiji. Kod bolesnika starijih od 75 godina češća je višesudovna koronarna bolest. Primarna perkutana koronarna intervencija u akutnom infarktu miokarda sa ST elevacijom u pacijenata starije životne dobi potvrđuje benefit u lečenju, toku i ishodu bolesti.</p> / <p>Introduction: Patients with ST segment acute myocardial infarction should undergo reperfusion therapy, PCI in the first place, no matter their life age. However, due to high frequency of comorbidities, risk factors for coronary disease and multi-vessel coronary disease, the decision of reperfusion therapy in elderly patients should be made according to the good evaluation or risk benefit ratio. Aim: The differences have been determined in the clinical picture, angiographic finding, therapeutic approach, course and outcome of ST segment acute myocardial infarction in elderly patients in relation to younger life age (less than 75 years). Material and methods: The study included 240 patients with ST segment acute myocardial infarction. They were randomly divided into two comparable groups according to the date of their hospitalization (120 patients older than 75 and control group of 120 patients younger than 75 years). Both groups of patients filled out the survey and were treated according to the same protocol. Results: In the examined sample of the group of patients older than 75 the reperfusion therapy was performed in 85% of cases. Intrahospital mortality for the entire sample was 11.7% and is in coherence with other researches [27]. Mortality in the group of patients older than 75 years was 12.5%, and it was 10.8% (p=ns) in the group of patients younger than 75. Conclusion: Clinical picture of disease in elderly patients is atypical thus correlating with other studies [31, 35], and course of illness more complicated and with a worse outcome. Multi-vessel disease is more common in patients older than 75 years. Primary percutaneous coronary intervention in STEMI in elderly patients confirms benefits in treatment, course and outcome of disease.</p>
|
5 |
Uloga inhibitora vaskularnog endotelnog faktora rasta u terapiji dijabetičnog makularnog edema / The role of an inhibitor of vascular endothelial growth factor in the treatment of diabetic macular edemaJovanović Sandra 25 March 2015 (has links)
<p>Dijabetesna retinopatija je među vodećim uzročnicima stečenog slepila, kako u razvijenim zemljama, tako i zemljama u razvoju. Dijabetesna retinopatija je jedna od<br />najčešćih komplikacija Dijabetes Mellitus-a. U sklopu dijabetesne retinopatije jedan od najranijih razloga koji dovodi do pada vidne oštrine je dijabetični makularni edem (DME). Pad vidne oštrine kod pacijenata sa dijabetesom narušava njihov kvalitet života i umanjuje radnu sposobnost. Dosadašnji oblik lečenja laserfotokoaguacijom makule, nije dao zadovoljavajuće rezultate. U novije vreme sve više je zastupljeno farmakološko lečenje edema koje podrazumeva intrvitrealnu aplikaciju lekova iz grupe inhibitora vaskularnog endotelnog faktora rasta (VEGF inhibitori), koji dovodi do stabilizacije zidova krvnih sudova. <br />Cilj ove studije je da se ispita efikasnost lečenja DME uz pomoć intravitrealno aplikovanih lekova iz grupe inhibitora vaskularnog endotelnog faktora rasta u odnosu na konvencionalno do sada priznato lečenje laserfotokogulacijom makule. <br />Efikasnost lečenja je procenjivana na dva načina: anatomski, na osnovu smanjenja centralne makularne debljine izražene u μm, merene metodom optičke koherentne tomografije, i funkcionalno, na osnovu poboljšanja vidne oštrine koja je izražavana u log MAR jedinicama. U ovoj prospektivnoj, randomiziranoj kliničkoj studiji sa minimumom praćenja od 6 meseci, u eksperimentalnoj grupi tretiran je 51 pacijent,<br />odnosno 84 oka aplikacijom bevacizumaba (anti VEGF agens) u dozi od 1,25 mg, sa ili bez dodatnog laser tretmana. <br />Uz prosečno 2,46 inekcije postignuta je prosečna redukcija centralne makularne debljine od 139,15 μm. Dobijene vrednosti su nakon svake aplikovane doze su značajno bolje u odnosu na početnu. Edemi sa većom centralnom makularnom debljinom su zahtevali tretman sa većim brojem inekcija. Kod većih edema je postignuta i veća redukcija centralne makularne debljine. U odnosu na vidnu oštrinu u eksperimentalnoj grupi postignuto je poboljšanje od 0,135 log MAR jedinica. Efekat lasera kao samostalne terapije u kontrolnoj grupi (50 pacijenata, 92 oka) nije bio<br />značajan ni u pogledu smanjenja centralne makularne debljine kao ni na osnovu poboljšnja vidne oštrine. Tretman bevacizumabom samostalno ili u kombinaciji sa laserom je efikasniji u tretmanu DME u odnosu na konvencionalni tretman laserfotokoaguacijom koji potvrđeno dovodi do stabilizacije stanja. Značaj ove studije je potvrda efikasnosti i bezbednosti jednog novog oblika lečenja koji samostalno ili u kombinaciji sa laser tretmanom predstavlja novi protokol lečenja dijabetičnog makularnog edema.</p> / <p>Diabetic retinopathy is among the leading causes of acquired blindness in developed countries, as well as in developing countries. Diabetic retinopathy is one of the most frequent Diabetes Mellitus complications. Within diabetic retinopathy, diabetic macular edema (DME) is one of the earliest causes of the loss of visual acuity. Impaired vision causes decline in life quality in diabetic patients and it decreases their<br />working ability. Up to this date, laser photocoagulation treatment has not given<br />satisfactory results. Recently, new promising treatment forms have emerged, including the intravitreal application of vascular endothelium growth factor (VEGF inhibitors), which lead to stabilization of the vessel wall. The aim of this study is to evaluate the efficacy of DME treatment consisting of intravitreal VEGF inhibitor application alone or as a part of combined treatment (intravitreal VEGF inhibitor plus laser photocoagulation) compared with conventional laser treatment alone. The effect of treatment was evaluated according to morphological parameters by measuring central macular thickness (CMT) in μm with optical coherence tomography, and according to functional parameter by visual acuity in log MAR scale. In this prospective randomized clinical trial, with minimum follow up of 6 months, in experimental group 51 patient, or 84 eyes were treated with bevacizumab (VEGF inhibitor) in 1.25 mg dosage, alone or in combination with laser. The mean reduction in was 139.15 μm, which was achieved with 2.46 doses on average. The difference between the final and initial CMT values after each dos age was tatistically significant.<br />Edemas with high central macular thickness required high number of intraviteal<br />aplicatons and the reduction was higher. In our study, mean visual acuity improved significantly in 0.135 log MAR. In control group (50 patient, 92 eyes) treated with laserphotocolagulation alone, the effect on visual acuity and central acular thickness was not statistically significant. The treatment with bevacizumab alone or in combined<br />treatment is more effective in treating DME than conventional macular laser treatment alone, from both - anatomical and functional perspective. The importance of this study is confirmation of the efficacy and safety of a new form of treatment and the introduction of a new protocol for the treatment of diabetic macular edema.</p>
|
6 |
Poređenje rezultata primarne i ponovne rekonstrukcije prednje ukrštene veze kolena / Comparison between the primary and the revision anterior cruciate ligament reconstructionKovačev Nemanja 07 September 2016 (has links)
<p>Studija se sastojala od dva dela – eksperimentalnog i kliničkog. Eksperimentalni deo je sproveden na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu na Departmanu za mehanizaciju i konstrukciono mašinstvo. Trideset dve zglobne površine gornjeg okrajka golenjače sa pripojem prednje ukrštene veze je uzeto tokom totalne aloartroplastike kolena kod trideset dva pacijenta kod kojih je preoperativno načinjena AP i profilna radiografija sa standardnim uvećanjem u cilju merenja veličine kolena a uz prethodno potpisanu saglasnost pacijenata. Zatim je načinjeno trodimenzionalno skeniranje prostorne površine pripoja prednje ukrštene veze na golenjači u odnosu na ravan zglobne površine golenjače heptičkim uređajem „Phantom Omni®“ radi utvrđivanja korelacije između površine pripoja prednje ukrštene veze na golenjači i veličine platoa golenjače. U eksperimentalni deo su bili uključeni pacijenti oba pola metodom slučajnog izbora kod kojih je ugrađivana totalna proteza kolena a koji su prethodno potpisali informisani pristanak pacijenta na operativni zahvat na Klinici za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju Kliničkog centra Vojvodine. Klinički deo studije je bio retrospektivno-prospektivnog karaktera i obuhvatio je ukupno 60 pacijenata izabranih metodom slučajnog izbora od kojih je ispitivanu grupu činilo 30 pacijenata u kojih je došlo do ponovne rupture prednje ukrštene veze levog ili desnog kolena nakon urađene primarne rekonstrukcije te je načinjena ponovna rekonstrukcija veze, i kontrolnu grupu koju je činilo 30 pacijenata u kojih je zbog rupture prednje ukrštene veze načinjena primarna rekonstrukcija nakon koje nije došlo do ponovne rupture. Kod svih pacijenata je rekonstrukcija prednje ukrštene veze kolena rađena kalemom kost-tetiva-kost. Ishod rekonstrukcije je procenjivan na osnovu Tegner bodovne skale, Lysholm i IKDC bodovne skale za koleno, artrometrijskog merenja Lachman testa, Pivot shift testa, poloţaja kalema i urađeno je poređenje dobijenih rezultata u ispitivanoj (revizionoj) i kontrolnoj grupi. U klinički deo istraţivanja su bili uključeni pacijenti oba pola, ţivotne dobi od 18 do 40 godina koji su operisani na Klinici za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu a koji su dali informisani pristanak za uključivanje. Kriterijumi za isključivanje pacijenata iz kliničkog dela istraživanja su bili životna dob manja od 18 i veća od 40 godina, pojava težih opšte-hirurških komplikacija i prestanak želje pacijenta da dalje učestvuje u ovom istraživanju. Nakon sveobuhvatne analize dobijenih rezultata istraţivanja, zaključeno je da postoji korelacija između površine pripoja prednje ukrštene veze na golenjači i veličine platoa golenjače. Formula, načinjena matematičko-statističkim metodama za ovo istraživanje, adekvatna je i praktično primenljiva za predikciju površine pripoja prednje ukrštene veze na golenjači u velikom procentu slučajeva a na osnovu samo dva radiografska parametra izmerenih preoperativno – prednje-zadnjeg i unutrašnje-spoljašnjeg dijametra platoa golenjače. Korišćenje ove formule može da doprinese poboljšanju rezultata hirurškog lečenja pacijenata sa pokidanom prednjom ukrštenom vezom kolena. Takođe, zaključeno je da je uzrok neuspeha primarne rekonstrukcije multifaktorijalan kao i da nema statistički značajne razlike u ishodu između ispitanika sa dobrom i ispitanika sa lošom pozicijom kalema. Potvrđena je pretpostavka da je ishod ponovne rekonstrukcije prednje ukrštene veze kolena slabiji u odnosu na ishod primarne.</p> / <p>This study consisted of two parts – experimental and clinical. Experimental part was conducted at the Department of Mechanization and Design Engineering of The Faculty of Technical Sciences, University of Novi Sad. Thirty two proximal tibial articular surfaces together with the anterior cruciate ligament insertion of thirty two patients were harvested during total knee arthroplasty. All patients had standard preoperative AP and profile radiographs with standard magnification in order to acquire the knee measurements. All patients previously signed the informed consent. The harvested proximal tibial articular surfaces were 3D scanned by a haptic device called „Phantom Omni®“ in order to determine the correlation between the size of the anterior cruciate ligament insertion site and the size of the tibial plateau. Thirty two randomly chosen patients of both sexes which had a knee arthroplasty were included in the experimental part of this study. All of the patients signed the informed consent at The Clinic for Orthopedic Surgery and Traumatology of The Clinical Centre of Vojvodina. The clinical part was a retrospective-prospective study. This part included 60 randomly chosen patients divided into two groups. The test group consisted of 30 patients who had undergone a revision anterior cruciate ligament reconstruction. The control group consisted of 30 patients who had undergone only primary anterior cruciate ligament reconstruction. A bone-tendon-bone graft was used for the reconstruction in all cases. The outcome was assessed by using Tegner activity scale, Lysholm knee scoring scale, IKDC score, arthrometric evaluation, Pivot shift test and the position of the graft. The results were compared between the test group and the control group. The clinical part of the study included 60 patients of both sexes, age 18-40 which were operated at The Clinic for Orthopedic Surgery and Traumatology of The Clinical Centre of Vojvodina. All of the patients signed the informed consent for participation in this study. The exclusion criteria were age under 18 and above 40, occurrence of severe general surgical complications and a patient wish to be excluded from further investigation. After a thorough analysis of the results, we concluded that the correlation between the size of the anterior cruciate ligament tibial insertion site and the size of the tibial plateau exists. Formula which was created for this study by using mathematical and statistical methods, is adequate and practically applicable for the prediction of size of the anterior cruciate ligament tibial insertion site in the majority of cases based on just two preoperative radiographic parameters – AP and profile diameter of the tibial plateau. The use of this formula may improve the outcome of the anterior cruciate ligament reconstruction. We also concluded that the cause of the primary anterior cruciate ligament reconstruction failure is multifactorial as well as that there is no statistically significant difference between the patients with good and the patients with poor graft position. We confirmed the assumption that the outcome of the revision anterior cruciate ligament reconstruction is poorer than the outcome of the primary anterior cruciate ligament reconstruction.</p>
|
7 |
Karakteristike toka plućne tuberkuloze kod obolelih od šećerne bolesti / Characteristics of pulmonary tuberculosis course in patients suffering from diabetes mellitusVukosav Danijela 09 May 2019 (has links)
<p>Uvod: Povezanost dijabetesa melitusa i tuberkuloze je odavno primećena i bila je predmet ispitivanja mnogih studija. Dijagnoza šećerne bolesti pre otkrića insulina značila je smrtni ishod u roku od pet godina, a najčešći uzrok smrti su bile infekcije, uključujući tuberkulozu. Poslednjih godina incidenca tuberkuloze je u padu, ali je i dalje prisutan značajan broj obolelih od tuberkuloze u zemljama u razvoju. Sa druge strane incidenca dijabetes melitusa je u porastu, pre svega zbog tendencije porasta broja gojaznih osoba. Procenjeno je da će prevalencija obolelih od dijabetes melitusa dostići 438 miliona obolelih do 2030, a 80% svih slučajeva će biti stanovnici zemalja u razvoju gde je i dalje visoka prevalencija tuberkuloze. Kao rezultat ovakve epidemiološke situacije ove dve bolesti će se sve češće javljati uporedo, modifikujući tok jedna drugoj. Preduslov za uspešno lečenje dijabetičara obolelih od tuberkuloze je postizanje zadovoljavajuće metaboličke regulisanosti šećerne bolesti. smrtni ishod u roku od pet godina, a najčešći uzrok smrti su bile infekcije, uključujući tuberkulozu. Poslednjih godina incidenca tuberkuloze je u padu, ali je i dalje prisutan značajan broj obolelih od tuberkuloze u zemljama u razvoju. Sa druge strane incidenca dijabetes melitusa je u porastu, pre svega zbog tendencije porasta broja gojaznih osoba. Procenjeno je da će prevalencija obolelih od dijabetes melitusa dostići 438 miliona obolelih do 2030, a 80% svih slučajeva će biti stanovnici zemalja u razvoju gde je i dalje visoka prevalencija tuberkuloze. Kao rezultat ovakve epidemiološke situacije ove dve bolesti će se sve češće javljati uporedo, modifikujući tok jedna drugoj. Preduslov za uspešno lečenje dijabetičara obolelih od tuberkuloze je postizanje zadovoljavajuće metaboličke regulisanosti šećerne bolesti. Cilj istraživanja: Cilj rada je bilo ispitivanje uticaja dijabetesa melitusa na tok plućne tuberkuloze, prvenstveno na bakteriološki status, radiološku prezentaciju bolesti, dužinu terapijskog režima i učestalost recidiva bolesti. Materijal i metode: Ispitivanjem su obuhvaćene dve grupe od po pedeset bolesnika koji su hospitalizovani u Institutu za plućne bolesti Vojvodine. Prvu grupu činili su bolesnici sa plućnom tuberkulozom i pridruženom šećernom bolešću, a drugu grupu bolesnici sa plućnom tuberkulozom bez pridružene šećerne bolesti. Svi bolesnici su analizirani po sledećim karakteristikama: starost, pol, klinička slika, bakteriološki status, radiološka prezentacija, prisustvo neželjenih efekata antituberkulotika, prisustvo rezistencije M. tuberculosis na lekove, trajanje terapijskog režima, ishod lečenja, pojava recidiva i dužina hospitalizacije. Oboleli od šećerne bolesti bili su dodatno analizirani prema: tipu bolesti, dužini trajanja bolesti, metaboličkoj regulisanosti bolesti i prisustvu komplikacija. Svi bolesnici obuhvaćeni ispitivanjem bili su podvrgnuti standardnom dijagnostičkom algoritmu koji obuhvata: anamnezu i fizikalni pregled, direktnu mikroskopiju sputuma, kultivaciju sputuma, radiogram grudnog koša, CT grudnog koša u slučaju postavljenih kliničkih indikacija. Invazivna dijagnostika će se sprovesti kod bolesnika kod kojih dijagnoza nije mogla biti postavljena prethodno sprovedenom neinvazivnom dijagnostikom. Terapijski režim će biti započet tokom hospitalizacije u Institutu za plućne bolesti Vojvodine, a nastavljen ambulantno pod kontrolom Dispanzera za plućne bolesti. Po završetku terapijskog režima predviđena je kontrola u Institutu za plućne bolesti Vojvodine koja obuhvata procenu kliničke slike, bakteriološkog statusa, radiološkog nalaza i eventualnu potrebu za produženjem terapijskog režima. Rezultati: Istraživanje je pokazalo da je u grupi obolelih od tuberkuloze bez pridruženog dijabetes melitusa bio sličan broj bolesnika muškog i ženskog pola, a veći broj ispitanika se nalazio u starosnim kategorijama do 50 godina starosti, dok je u grupi obolelih od tuberkuloze sa dijabetes melitusom bio značajno više zastupljen muški pol i značajno više ispitanika se nalazilo u starosnim kategorijama preko 50 godina starosti. Beleži se statistički značajno veći broj recidiva u grupi obolelih od tuberkuloze sa dijabetes melitusom (p=0,001). Između ispitvanih grupa se ne beleži statistički značajna razlika u kliničkoj prezentaciji bolesti. U grupi obolelih od tuberkuloze sa dijabetes melitusom, statistički značajno je veći broj direktno pozitivnih nalaza sputuma (p=0,046). Utvrđeno je postojanje statistički značajne razlike u prosečnoj dužini vremena potrebnoj za direktnu konverziju sputuma (p=0,000) i prosečnoj dužini vremena potrebnoj za konverziju kulture sputuma (p=0,000). U oba slučaja je grupa obolelih od tuberkuloze sa pridruženim dijabetes melitusom imala duže prosečno vreme potrebno za konverziju. U grupi obolelih od tuberkuloze sa pridruženim dijabetes melitusom bilo je statistički značajno više bolesnika sa prisustvom kaverne (p=0,006) i lokalizacijom promena u sva tri režnja (p=0,000). Nije zapažena statistički značajna razlika u trajanju terapijskog režima, ispoljavanju neželjenih efekata lekova, pojavi rezistencije na lekove i ishodu lečenja između dve ispitivane grupe. Grupa obolelih od tuberkuloze sa pridruženim dijabetesom imala je statistički značajno veći broj bolničkih dana (p=0,000). Poređenjem grupa obolelih od tuberkuloze sa pridruženim zadovoljavajuće regulisanim dijabetesom i grupe obolelih od tuberkuloze sa loše regulisanim dijabetesom uočeno je statistički značajno duže trajanje terapijskog režima kod dijabetičara sa loše regulisanom bolešću (p=0,018). Nije bilo statistički značajne razlike u zastupljenosti recidiva, kliničke prezentacije bolesti, bakteriološkog i radiološkog statusa, ispoljavanju neželjenih efekata lekova, pojavi rezistencije na lekove, ishoda lečenja i broja bolničkih dana između dve ispitivane grupe. Dodatnim poređenjem grupa (oboleli od tuberkuloze bez pridruženog dijabetesa, oboleli od tuberkuloze sa pridruženim zadovoljavajuće regulisanim dijabetesom i oboleli od tuberkuloze sa pridruženim loše regulisanim dijabetesom) primećeno je da je grupi bolesnika obolelih od tuberkuloze sa loše regulisanim dijabetesom potrebno najduže vreme za direktnu konverziju i konverziju kultura sputuma na MT i da imaju najveći broj bolničkih dana. U grupi obolelih od tuberkuloze sa pridruženim loše regulisanim dijabetesom je bilo statistički značajno veći broj bolesnika koji su lečeni osam meseci u odnosu na druge dve grupe (p=0,011). Poređenjem grupa obolelih od tuberkuloze sa tipom 1 dijabetesa tipom 2 dijabetesa nije uočena statističk značajna razlika između grupa po svim ispitivanim varijablama. U grupi dijabetičara sa dobro regulisanim dijabetesom nalazi se veći broj onih koji imaju tip 2 bolesti, u odnosu na grupu bolesnika sa loše regulisanim dijabetesom. Grupa dijabetičara sa loše regulisanom bolesti ima statistički značajno veći broj komplikacija šećerne bolesti. Zaključak: Dokazano je da šećerna bolest značajno utiče na bakteriološki status, radiološku prezentaciju, dužinu terapijskog režima, učestalost recidiva tuberkuloze i broj bolničkih dana obolelih od tuberkuloze,kao i da je regulisanost šećerne bolesti imala značajan uticaj na dužinu terapijskog režima.</p> / <p>Introduction: The association of diabetes mellitus and tuberculosis has long been observed and has been the subject of many studies. The diagnosis of diabetes before the discovery of insulin meant death within five years, a leading cause of death were infections, including tuberculosis. Last years the incidence of tuberculosis has declined, but there is still a significant number of TB patients in developing countries. On the other hand, the incidence of diabetes is on the rise, primarily due to the tendency of an increasing number of obese people. It is estimated that the prevalence of patients with diabetes will reach 438 million sufferers by 2030, and 80% of all cases will be people in developing countries where it is still a high prevalence of tuberculosis. As a result of the epidemiological situation, these two diseases will increasingly occur in parallel, modifying the current one another. Aim: The aim of this study was to investigate the influence of diabetes mellitus on the course of pulmonary tuberculosis, primarily in the bacteriological status, radiological presentation of disease, duration of the treatment regimen and the frequency of disease relapse. Materials and Methods: The study included two groups of fifty patients who were hospitalized at the Institute for pulmonary diseases. The first group consisted of patients with pulmonary tuberculosis and concomitant diabetes mellitus, a second group consisted of patients with pulmonary tuberculosis without associated diabetes. All patients were analyzed by the following characteristics: age, gender, clinical picture, bacteriological status, radiological presentation, the presence of side effects of antituberculosis drugs, the presence of M. tuberculosis resistant to the drugs, the duration of the therapeutic regimen, treatment outcome, recurrence and length of hospitalization. Diabetics were further analyzed with respect to: the type of disease, duration of disease, a metabolic disease and the regulation for the presence of a complication. All patients completed this study were subjected to a diagnostic algorithm comprising: history and physical examination, direct microscopy of sputum, cultivation of sputum, radiographs of the chest, chest CT scan in case positioned on clinical indications. Invasive diagnostic will be performed in patients in whom the diagnosis could not be set previously conducted noninvasive diagnostics. The treatment regimen will be started during the hospitalization in the Institute of pulmonary diseases and is set under the control of ambulatory pulmonary dispensaries. Results: The study showed that in the group of TB patients without concomitant diabetes mellitus was a similar number of patients male and female, a greater number of respondents was in the age groups up to the age of 50, while in the group of TB patients with diabetes mellitus was significantly more frequent male half and significantly more respondents were in the age groups over 50 years of age. Significantly higher number of relapses is recorded in a group of TB patients with diabetes mellitus (p = 0,001). Between the two study groups was not significant difference in the clinical presentation of the disease. In the group of TB patients with diabetes mellitus, is statistically significant higher number of smear positive findings (p = 0,046). There is a statisticaly significant difference in the average length of time required for the smear conversion (p = 0,000) and average length of time needed for the conversion of sputum cultures (p = 0,000). In both cases, the group of TB patients with associated diabetes mellitus had a longer average time needed for the conversion. In the group of patients with tuberculosis associated with diabetes mellitus was statistically significantly more patients with the presence of the cavern (p = 0,006), and the localization of the pulmonary changes in all three lobes (p = 0,000). Between the two study groups was not observed a statistically significant difference in duration of the treatment regimen, the expression of adverse drug effects, develop resistance to the drugs, and the outcome of the treatment. Group of patients with tuberculosis associated with diabetes had a statistically significantly greater number of hospital days (p = 0,000). Between the groups of patients with tuberculosis associated with satisfactory controlled diabetes and the group of TB patients with poorly controlled diabetes was statistically significantly longer duration of the therapeutic regimen in diabetic patients with poor regulation of the disease (p = 0,018). There was no significant difference in the appearance of relapses, the clinical presentation of disease, the bacteriological status, radiology, the expression of adverse drug effects, develop resistance to the drugs, outcome of the treatment, number of hospital days between the two study groups. Comparing the three groups (tuberculosis without associated diabetes mellitus, TB patients with associated satisfactorily controlled diabetes and TB patients with associated poorly controlled diabetes), it was observed that the group of patients suffering from tuberculosis with poorly controlled diabetes takes the longest time to smear conversion and conversion of sputum culture and to have the highest number of hospital days. In the group of patients with tuberculosis associated with poorly controlled diabetes was significantly greater number of patients who were treated for eight months compared to the other two groups (p = 0,011). Comparing the group of TB patients with type 1 diabetes and type 2 diabetes is not a statistically significant difference between the groups in all variables. In the group of diabetic patients with satisfactorily controlled diabetes, there are a large number of those with type 2 disease, in comparison to the group of patients with poorly controlled diabetes. Group of diabetics with poorly regulated disease has a significantly greater number of diabetes comlications. Conclusion: It has been shown that diabetes mellitus has a significant effect on the bacteriological status, radiological presentation, the length of the treatment regimen, the frequency of recurrence of tuberculosis and the number of hospital days of patients with tuberculosis, and that the adjustment of diabetes had a significant effect on the length of the treatment regimen.</p>
|
8 |
Uticaj terapije inhibitora faktora tumorske nekroze na mineralnu koštanu gustinu i koštane biohemijske markere-prokolagen tip 1N-terminalni propeptid i beta-crosslaps kod bolesnica sa reumatoidnim artritisom / Effect of tumor necrosis factor inhibitor therapy on bone mineral density and biochemical markers in bone - procollagen type 1 Nterminal propeptide and beta-crosslaps in female patients suffering from rheumatoid arthritisJanković Tanja 13 May 2020 (has links)
<p>Reumatoidni artritis (RA) je hronično inflamatorno oboljenje zglobova koji nastaje usled poremećaja u regulaciji imunskih mehanizama. TNF-alfa jedan je od ključnih medijatora inflamacije u RA, a koji preko složenih mehanizama podstiče aktivnost osteoklasta koji dovodi do poremećaja u procesu koštanog remodelovanja u pravcu povećane koštane resorpcije koji se klinički može pratiti određivanjem nivoa markera koštane resorpcije i koštanog formiranja u urinu i serumu. Primenom TNF inhibitora započeo je novi koncept lečenja RA. Cilj rada: Utvrditi razliku mineralne koštane gustine (BMDg/cm2) i vrednosti koštanih biohemijskih markera-prokolagen tip 1N-terminalni propeptid (P1NP) i beta-crosslapsa pre uvođenja terapije, i nakon godinu dana sprovedene terapije TNF inhibitorima. Metode: Studija je sprovedena u Specijalnoj bolnici za reumatske bolesti Novi Sad jednim delom kao retrospektivno, a drugim delom prospektivno istraživanje, koje je obuhvatilo 50 bolesnica sa dijagnozom reumatoidnog artritisa kod kojih je postojala indikacija za uvođenje lekova iz grupe TNF inhibitora. Da bi ušle u studiju bolesnice su morale da ispune određene uključne/isključne kriterijume koji su bili vezani za dužinu trajanja RA i menopauze, način lečenja RA, stepen oštećenja zglobova i prisutnost drugih oboljenja sa reperkusijom na koštano tkivo. Pored reumatološkog i fizikalnog pregleda određivani su faktori rizika za osteoporozu i prelome. Na početku i na kraju godinu dana po uvođenju terapije TNF inhibitora rađena je osteodenzitometrija na aparatu tipa „Lunar“ merena na lumbalnoj kičmi i kuku kao i određivanje biohemijskih markera u serumu prokolagen tip 1 N-terminalni propeptid (P1NP) i betacrosslapsa ECLIA metodom. Rezultati: Prosečna starost bolesnica bila je 51,5 godina koje su u 84%, bolovale od RA do 5 godina kod kojih je u najvećem procentu dužina trajanja menopauze bila do dve godine, a u svojoj terapiji pored metotreksata su imale uključen TNF inhibitor, Etanercept 34%, Adalimubam 46%, Golimubam 9% i 2% Infliksimab.Pre uvođenja biološke terapije najveći broj bolesnica 80% imalo je osteopeniju, 14% normalan nalaz, dok je osteoporoza zabeležena kod 6% bolesnica. Na kraju jednogodišnje primene TNF inhibitora 18% bolesnica je imalo normalan osteodenzitometrijski nalaz, 78 % osteopeniji, a 4% osteoporozu. Ova promena je statistički značajna ( p=0,000). Nakon jednogodišnje primene TNF inhibitora nije došlo do smanjenja vrednosti BMD (g/cm²) merenog na lumbalnom delu kičme i kuka. Beleži se statističko značajno povećanje vrednosti T- skora (SD) merenog na lumbalnom delu kičme i vratu butne kosti. Vrednost koštanih biohemijskih markera P1NP i beta crosslapsa značajno su povećani nakon jednogodišnje primene TNF inhibitora, pri čemu se beleži veće povećanje biohemijskog markera koštane sinteze, P1NP. Zaključak: Savremeni pristup lečenja reumatoidnog artritisa podrazumeva primenu bioloških lekova kao što su TNF inhibitori koji značajno suzbijaju inflamaciju i dovode do smanjenja odnosa RANKL/OPG sistema, čime se inhibira dejstvo osteoklasta i sprečava gubitak mineralne koštane gustine. Primena TNF inhibitora nakon godinu dana sprečila je pad vrednosti BMD (g/cm²), povećana je vrednost T- skora (SD) i vrednosti koštanih biohemijskih markera, posebno markera koštane sinteze. Uprkos velikom broju studija vezanih za dejstvo TNF inhibitora na kost, za sada nema dovoljan broj istraživanja o njegovom uticaju na sprečavanju osteoporoze i preloma kostiju i nivou vrednosti koštanih biohemijskih markera posebno u dužem periodu praćenja, što će biti verovatno predmet daljih istraživanja.</p> / <p>Rheumatoid arthritis (RA) is a chronic inflammatory joint disease resulting from compromised regulation of immune mechanisms. TNF-alpha is one of the key inflammation mediators in RA that, through complex mechanisms stimulates osteoclast activity, thereby modifying the bone remodeling process in the direction of increased bone resorption that can be clinically monitored by determining the level of bone resorption and bone formation markers in urine and serum. Use of TNF has initiated a new concept in RA treatment. Aims: To determine the differences in bone mineral density (BMD, g/cm2) and values of biochemical markers in bone procollagentype 1 N-terminal propeptide(P1NP) and betacrosslaps before and after yearlong TNF inhibitor therapy. Methods: The study was conducted at the Special Hospital for Rheumatic Diseases Novi Sad partly as retrospective and partly as prospective research, which involved 50 female patients diagnosed with rheumatoid arthritis in whom introduction of medications from the TNF inhibitor group was indicated. To be included in the study, patients had to meet certain inclusion/exclusion criteria related to RA and menopause duration, RA treatment, degree of joint impairment, and presence of comorbidities with repercussions for bone tissues. In addition to rheumatological and physical examinations, risk factors for osteoporosis and fractures were determined. At the beginning and one year after commencing TNF inhibitor therapy, osteodensitometry was performed using “Lunar” apparatus, taking measurements on lumbar spine and hip, and serum levels of biochemical markers procollagentype 1 Nterminal propeptide(P1NP) and beta-crosslaps were determined via ECLIA method. Results: Mean patient age was 51.5 years, 84% of whom suffered from RA for up to 5 years, and in the greatest percentage experienced menopause for two years, receiving therapy that in addition to methotrexate included a TNF inhibitor, Etanercept 34%, Adalimumab 46%, Golimumab 9%, and 2% Infliximab. Prior to commencing biological therapy, majority of patients 80% suffered from osteopenia, 14% had normal findings, and osteoporosis was recorded in 6% of patients. At the end of yearlong TNF inhibitor therapy, 18% of patients had normal osteodensitometry findings, 78% had osteopenia and 4% osteoporosis. This change was statistically significant (p = 0.000). As a result of yearlong TNF inhibitor therapy no reduction occurred in BMD (g/cm²) values in lumbar spine and hip. Statistically significantly higher T scores (SD) pertaining to lumbar spine and femur were measured. Values of biochemical markers P1NP and beta-crosslaps significantly improved after yearlong TNF inhibitor therapy, whereby a greater increase was recorded in the biochemical bone synthesis marker, P1NP. Conclusion: Advanced rheumatoid arthritis treatment involves the use of biological compounds such as TNF inhibitors that significantly suppress inflammation and reduce the RANKL/OPG ratio, thereby inhibiting osteoclast activity and preventing bone mineral loss. TNF inhibitor therapy after one year prevented reduction in the BMD (g/cm²) levels, while increasing the T score (SD) and bone biochemical marker values, bone synthesis marker in particular. Despite a large number of studies related to the TNF inhibitor effect on bone, there is presently not enough research on its influence on osteoporosis and bone fracture prevention and bone biochemical marker levels, especially over longer periods, which will likely be the topic of further research.</p>
|
9 |
Kliničke i patohistološke karakteristike urođenog rascepa vrata u prednjoj srednjoj liniji i njihov značaj za diferencijalnu dijagnozu i hirurško lečenje / Clinical and Histopathological Characteristics of Congenital Anterior Midline Cervical Cleft Relevant to Differential Diagnosis and Surgical TreatmentSimić Radoje 25 August 2015 (has links)
<p>Urođeni rascep sa naborom u prednjoj srednjoj liniji vrata (UR-N PSLV) je retka anomalija sa oko 100-150 bolesnika opisanih u literaturi. Tipičan rascep se sastoji od atrofične, ružičaste kože u obliku žleba, kožne prominencije na gornjem kraju i potkožnog sinusa na donjem kraju tzv. rascepa. Ispod ovih elemenata nalazi se potkožna vezivno-mišićna traka koja izaziva nabor na vratu. Izolovani nabor vrata, kao jedan od tipova rascepa, ima samo potkožnu traku i podbradnu kožnu izraslinu. U radu analiziramo seriju od 11 bolesnika sa UR-N PSLV operisanih u periodu od 12 godina (jul 1998. - jun 2010.). Rezultati lečenja sagledani su u pogledu preciznosti postavljanja dijagnoze (diferencijalna dijagnoza anomalija i oboljenja PSLV) i analize posleoperativnih funkcionalnih i estetskih karakteristika (vrednost cervikomentalnog ugla-CMU, veličina ekstenzije glave i vrata-EGV i karakteristike ožiljka). Rezultati operativnog lečenja rascepa primenom multiple „Z” plastike sa 4-10 kožnih režnjeva poređeni su sa Sistrunkovom operacijom kod bolesnika sa cistom tiroglosnog duktusa-TGDC (ukupno 128 bolesnika u seriji). S obzirom na veliki broj bolesnika sa različitim izgledom anomalije učinjena je podela UR-N PSLV na tipove (I-IV) i podtipove. Rascep se po embriopatogenezi, izgledu i patohistološkim (PH) karakteristikama jasno razlikuje od TGDC. Deskriptivnom embriologijom rascep se definiše kao poremećaj u spajanju prednjih krajeva II (nekad i I) ždrelnih lukova. Kompresija srca u razvoju i odloženo ispravljanje vrata imaju značajnu ulogu. Kožna izraslina je rabdomiomatozni mezenhimalni hamartom kod svih naših bolesnika. Kaudalni sinus po PH izgledu ukazuje na bronhogeno poreklo. Operacijom rascepa vrata ne postiže se normalan CMU i potpuna EGV. Operacijom TGDC više se menja CMU nego EGV, ali su vrednosti bliže kontrolnoj grupi nego kod dece sa rascepom. Ožiljci, posebno kosi delovi „Z” plastike, posle operacije UR-N su lošije ocenjeni nego posle operacije TGDC (parametrijski testovi pokazuju manju razliku). Na estetiku i funkcionalnost vrata i glave posle operacije rascepa veoma mnogo utiču hipoplazija donje vilice i deficit mekih struktura prednje strane vrata. Nova operativna tehnika (poprečna eliptična ekscizija i incizija u dva nivoa ili <em>step incision</em>, sa dodatnom „Z” plastikom na platizmi) primenjena kod dva bolesnika (pri kraju analize rezultata u studiji) daje nadu u dobijanje boljih posleoperativnih rezultata.</p> / <p>Congenital midline cervical cleft and web (CMCC-W) is a rare anomaly with about 100-150 cases described in the literature. The typical CMCC consists of midline groove of atrophic, erythematous skin with a skin protuberance cranially, and a subcutaneous blind sinus tract on the lower end of so-called cleft. Subcutaneous fibro-muscular band is located underneath, causing the web. Isolated CMCW, as one of the cleft types, includes only subcutaneous band and submental skin prominence. We analyzed a series of 11 patients with CMCC-W during the 12-year period (July 1998-June 2010). Treatment outcomes were evaluated according to precisely established diagnosis (differential diagnosis of anomalies and diseases of midline neck) and analysis of postoperative functional and aesthetic features (value of cervico-mental angle (CMA), head and neck extension (HNE) and characteristics of the scar). The results of the surgical treatment using multiple Z-plasty technique with 4-10 skin flaps were compared with Sistrunk procedure in patients with thyroglossal duct cyst (TGDC) (total of 128 patients in the series). Since a great number of patients had different forms of anomaly, the cases were divided into types (I-IV) and subtypes. Regarding embryo pathogenesis, appearance and histopathology, there was a clear difference between CMCC and TGDC. A cleft is defined, due to descriptive embryology, as a failure of the second (sometimes and first) pharyngeal arches to fuse in the midline. Compression of the heart and postponed extension of the neck played an important role during development period. Skin prominence was a rhabdomyomatous mesenchymal hamartoma in all our patients. Histopathology of the caudal sinus indicated the bronchogenic origin. The normal CMA and complete HNE were not achieved by the operation of CMCC-W. TGDC operation effects more CMA than HNE, but the values are closer to control group than in children having a cleft. Scars, especially oblique parts of Z plasty, after the operation CMCC-W were worse than after TGDC (parametric tests showed lesser difference). Hypoplasia of the mandible and vertical soft-tissue deficit of the anterior neck have a great impact on aesthetics and functionality of the head and neck after cleft surgery. New operative technique (two level transverse elliptical excision and incision or step incision – with the additional Z-plasty of platysma) was applied in two patients (at the end of the analysis of the results in the study) gives a new hope regarding better postoperative results.</p>
|
10 |
Prognostički značaj kliničkih i parametara kompjuterizovane tomografije kod pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom / Prognostic importance of clinical and computed tomography parameters in patients with chronic subdural hematomaJuković Mirela 21 October 2014 (has links)
<p>Uvod: Hronični subduralni hematom (HSDH) je učestala i nezanemarljiva traumatska/netraumatska intrakranijalna lezija, naročito kod pacijenata starije životne dobi. Simptomi pacijenata sa HSDH su raznovrsni i često pogrešno protumačeni i lečeni. Zbog navedenih činjenica, HSDH predstavlja veliki izazov u dijagnostici i terapiji. Različiti autori ističu značaj radioloških parametara tokom dijagnostike ovog oboljenja i povezanost sa kliničkom slikom I neurološkim statusom pacijenta, pa je ovo istraživanje bilo usmereno u preciznoj evaluaciji pomenutih parametara, njihovoj prediktivnoj vrednosti i uticaju na prognozu ishoda lečenja. Cilj: Generalni cilj istraživanja je bio da se ispita učestalost pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom na teritoriji Vojvodine u periodu od tri godine; da se analizira starosna dob pacijenata, polna distribucija oboljenja, uticaj komorbiditeta ili faktora rizika na nastanak HSDH; prisustvo ili odsustvo traume koja je doprinela nastanku HSDH, vremenski interval od traume do pojave simpotoma ili znakova bolesti i da se omogući praćenje efekta terapije pacijenata sa ovim oboljenjem. Specifični ciljevi su obuhvatili: 1. Da se utvrde parametri kompjuterizovane tomografije koji imaju prediktivni značaj u pozitivnom ishodu lečenja pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom. 2. Da se utvrde klinički parametri koji imaju prediktivni značaj u pozitivnom ishodu lečenja pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom. 3. Da se dobije model sa najvećom specifičnošću i senzitivnošću za predikciju ishoda lečenja, kombinacijom kliničkih i parametrara kompjuterizovane tomografije kod pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom. Materijal i metode: Istraživanje je obavljeno kao prospektivna trogodišnja studija u periodu od aprila 2010. do aprila 2013. godine u Kliničkom Centru Vojvodine- Centru za radiologiju i Klinici za neurohirurgiju i obuvatila je 83 pacijenata sa dijagnozom hroničnog subduralnog hematoma. Svi ispitanici su dijagnostikovani upotrebom kompjuterizovane tomografije glave (CT) i lečeni na Klinici za neurohirurgiju KCV. Izvori podataka su celokupna medicinska dokumentacija svakog pacijenta od perioda prve hospitalizacije do njihovog otpusta, a uključuje i podatke vezane za subjektivni osećaj o zdravstvenom stanju koje su pacijenti usmeno izneli šest meseci nakon hospitalnog otpusta. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazuju da je Glasgow Coma Scala (GCS) tj. nivo svesti pacijenta na hospitalnom prijemu jedini parametar sa visokom prediktivnom vrednošću za klinički ishod lečenja pacijenata sa HSDH procenjen preko Glasgow Outcome Scale (GOS). Preostali radiološki i klinički parametri (širina hematoma, pomeraj mediosagitalne linije, denzitet hematoma, starost pacijenta) nemaju visoku prediktivnu vrednost za klinički ishod pacijenata sa hroničnim subduralnim hematomom. Zaključak: Na osnovu grupe analiziranih pacijenata sa HSDH nije bilo moguće napraviti optimalan model za predikciju ishoda lečenja kombinujući radiološke i kliničke parametre. Pojedinačno posmatrani radiološki parametri nisu imali visoku prediktivnu vrednost za ishod lečenja pacijenata sa HSDH. Izolovan klinički parametar- GCS- je jedini visoko prediktivni faktor za ishod lečenja pacijenata sa HSDH. Kombinacija kliničkih i radioloških parametara daje visoku vrednost predviđanja kliničkog ishoda lečenja, ali samo zahvaljujući izrazito visokoj prediktivnoj vrednosti GCS. Iz svega navedenog, kompjuterizovana tomografija (CT) ima veliki značaj u ranoj dijagnostici i praćenju terapije pacijenata sa HSDH, ali CT parametri ponaosob nemaju značaj u predviđanju ishoda lečenja.</p> / <p>Introduction: Chronic subdural hematoma (CSDH) is common traumatic/no traumatic intracranial lesion, especially in older patients. Symptomatology of this disease is variable and often is misdiagnosed and treated with specially challenges in diagnostic and therapy. Different authors pointed on importance of radiological parameters during diagnostic of this disease and connections with clinic and neurological status in patients with chronic subdural hematoma (CSDH), so this thesis was directed to evaluate radiological and clinical parameters of CSDHs and to show their predictive values and their significance on patient’s outcome. Aim: General aim of this thesis was to examine frequency of patients with chronic subdural hematoma in Vojvodina, during the period of three years, to analyze the age of population with CSDHs, the gender distribution, an impact of comorbidity or risk factors for patients with CSDHs, the presence or absence of trauma which has contributed to CSDH, to determine time interval from trauma to appearance of symptoms and signs of disease, monitoring the effect of therapy. Specific aims were: 1. To determine clinical parameters with a positive predictive significance on patients outcome 2. To determine radiological parameters with a positive predictive significance on patients outcome 3. To determine optimal prognostic model with high specificity and sensitivity, using combination of radiological and clinical parameters for positive prediction outcome. Material and methods: The study was performed as three-year prospective study from April 2010 to April 2013 in Clinical Centre of Vojvodina, Centre for Radiology and Clinic of Neurosurgery and includes 83 patients with chronic subdural hematoma. All patients were diagnosed using computed tomography of the brain (CT scan) and all were treated in Clinic of Neurosurgery (KCV). Data sources included the medical records of each patient from the time of first hospitalization to period of their discharge and included data related to the subjective feeling of the health that patients verbally present six months after hospital discharge. Results: The results showed that the Glasgow Coma Scale (GCS) - a level of consciousness of the patient on the hospital admission was the only parameter with a high predictive value for clinical outcome of patients with CSDH assessed through Glasgow Outcome Scale (GOS). Other evaluated radiological and clinical parameters (width of the CSDH, mediosagital line displacement, a density of the CSDH, the age of the patient) did not have high predictive values for the clinical outcome in patients with chronic subdural hematoma. Conclusion: Based on the analyzed group of patients with CSDH it was not possible to make optimal predictive model for outcome by combining radiological and clinical parameters. Radiographic parameters did not have high predictive values for treatment outcome in patients with CSDH. Glasgow Coma Scale (GCS) is the only highly predictive factor for treatment outcome in patients with CSDH. The combination of clinical and radiological parameters gives high predictive value for clinical outcome, but only because of extremely high predictive value of GCS. Therefore, computed tomography (CT) is of great importance in early diagnosis and therapy monitoring of patients with CSDH, but CT parameters did not have the high predictive values for the patient’s clinical outcome.</p>
|
Page generated in 0.0483 seconds