<p>U na&scaron;em istraživačkom radu posvetili smo se osnovnim pitanjima koja se odnose na književnu predstavu interkulturalnih susreta, poput toga koji činioci utiču na na&scaron; doživljaj strane kulture, na&scaron;e iskustvo stranog i njegov poetski prikaz. Sa tim u vezi je i pitanje u kojoj meri slika Drugog koju formiramo u kontaktu sa njim menja sliku o nama samima i konture na&scaron;eg identiteta.<br />Književna dela koja smo izabrali u ovom kontekstu kao korpus za na&scaron;u pluridisciplinarnu analizu su, na prvom mestu, putopisi francuskih pisaca iz epohe romantizma, koji su putovali na Orijent, i zatim poezija prvih modernih pesnika, Bodlera i Remboa. U poku&scaron;aju da istražimo razvoj i promenu slike o Orijentu, kao i samog shvatanja pojma stranog tokom 19. veka, usredsređujemo na&scaron;u pažnju na to na koji način su pojam stranog i imaginacija Orijenta prisutni u njihovoj poeziji.<br />Ispitali smo značaj prisustva Drugog u izgradnji, preispitivanju i preobražaju sopstvenog identiteta, pogotovo značaj interiorizacije pogleda Drugog, njegovog priznanja, diferencijaciji u odnosu na Drugog, kao i preno&scaron;enju dru&scaron;tvenih konvencija koje kanali&scaron;u na&scaron;u predstavu o sebi, na&scaron;e misli i pona&scaron;anje.<br />Kroz na&scaron; istraživački rad, zanimao nas je prikaz doživljaja stranosti Drugog, ali i sopstvene stranosti, kao i mogućnost interkulturalnog susreta uz prevazilaženje dva opasna ekstrema asimilacije ili isključivanja stranog. Mogućnost neprekidnog preispitivanja sebe u dijalogu sa drugim je u sredi&scaron;tu interesovanja hermeneutike Hansa-Georga Gadamera, čije doprinose u oblasti interkulturalnih susreta smo ispitali, kao i doprinose fenomenologije stranog Bernharda Waldenfelsa. Na samom kraju analizirali smo određena književna dela u perspektivi koju su otvorila ova dva mislioca.<br />Usko povezan sa interkulturalnim sursretima je i problem evrocentrizma, mit o progresu i upotreba i zloupotreba pojmova civilizacija i varvarstvo. U na&scaron;em istraživačkom radu ukazali smo na te probleme, kao i na op&scaron;te, teorijske poglede u psihologiji, filozofiji i antropologiji koja se odnose na pristup Drugom.<br />U postkolonijalnoj teoriji jedno od vladajućih shvatanja jeste shvatanje Edvarda Saida o diskurzivnoj kreaciji Orijenta. Ispitali smo Saidove postavke o zapadnim tehnikama predstavljanja Drugog u cilju očuvanja dominantne pozicije Zapada i ulogu jezika kao filtera opažaja i uticaj dominantnog diskursa na književnost.<br />Ulazeći u oblast socijalne psihologije ispitali smo ulogu stereotipa, uzroke njihovog nastanka, njihovu fleksibilnost i eksplikativnu funkciju u procesu obrade informacija, a zatim njihovo prisustvo i ulogu u književnim delima koja smo analizirali.</p><p>Rezultati do kojih smo do&scaron;li pokazuju da je doživljaj stranog i njegova predstava u književnim delima koje smo obuhvatili na&scaron;om analizom izuzetno različit, i da vremenska distanca pokazuje promene u shvatanju pojma stranog tokom veka koji smo posmatrali. &Scaron;atobrijan, koji je uveo modu putovanja romantičara na Orijent, je pokazao najmanju otvorenost prema Drugom, a kontakt sa stranom kulturom iskoristio je za učvr&scaron;ćivanje sopstvene kulturne perspektive umesto za njeno modifikovanje i obogaćivanje. Njegovo odbijanje da dovede u pitanje ubeđenja sa kojima je po&scaron;ao, da poku&scaron;a da se distancira od sopstvenog nacionalnog identiteta i predrasuda svoje zemlje, da bi se otvorio ka Drugoj kulturi i doživeo je na potpuniji način, u velikoj meri ga razlikuje od ostalih pisaca koje smo analizirali.<br />Lamartin nam se čini svesniji vrednosti strane kulture, &scaron;to nam otkrivaju njegovi lični utisci ugodnog života u skladu sa prirodom, kao i pitoresknih i egzotičnih detalja koji ga &scaron;armiraju. Međutim, politička dimenzija dela, gde predlaže re&scaron;enja za krizu odnosa sila izazvanu slabljenjem Otomanskog carstva, otkriva promenu njegovog stava. Turski narod, čiji način života je cenio, je sada predstavljen kao nesposoban da upravlja sudbinom svoje zemlje, i Lamartin opravdava potrebu za evropskim prisustvom na orijentalnom prostoru.<br />Nerval je pisac romantizma koji se u najvećoj meri distancira od svog nacionalnog i evropskog identiteta, da bi iskusio &scaron;to bliže moguće način života Drugog. Takođe,&nbsp; pokazuje svest o preprekama sa kojima se suočava onaj ko bi želeo da doživi stranu kulturu, kao &scaron;to su &scaron;iroko rasprostranjene predrasude, ali i književne reminiscencije koje se odnose na antičku Grčku i njenu bogatu mitologiju, kao i na priče iz Biblije. Slika koju on nudi svojim čitaocima nije samo odraz zapažene i promi&scaron;ljene, već, &scaron;to je važnije, i proživljene realnosti.<br />Bodler i Rembo su pokazali novu evoluciju u odnosu ka Drugom i, pogotovo, svesti o fluidnosti između Sopstva i Drugog. Ovi pesnici uvode nas u modernost koju karakterizuje &ldquo;smrt subjekta&rdquo;, koja je usledila nakon &ldquo;smrti Boga&rdquo;. Nejasna kontura Sopstva pruža veću mogućnost pristupačnosti Drugog, &scaron;to smatramo doprinosom Bodlerove poezije razmi&scaron;ljanju o razmenama između Sopstva i Drugog, a &scaron;to najavljuje i čuvena Remboova rečenica: &laquo; Je est un Autre&raquo; (&laquo; Ja je Drugi &raquo;), koja ukida koncept stabilnog i određenog identiteta.<br />Pisci koje smo analizirali doprineli su razumevanju nestabilnosti identiteta kao i neistraženih dubina Sopstva koje izmiče na&scaron;oj kontroli. Autori koji su izmenili shvatanje na-cionalnog identiteta, poput Nervala ili Bodlera, otvorili su mogućost nove pristupačnosti Dru-gom.</p>

<p>U našem radu reč je o elementima frankofone civilizacije u nastavi francuskog jezika. Tokom rada sa učenicima i studentima nivoa znanja A1-B2 francuskog, primetili smo da su manje senzibilizovani za frankofonu kulturu, i da su više upoznati sa elementima francuske kulture, u ovom slučaju mislimo na teritoriju današnje Francuske. To nas je navelo da uradimo analizu frankofonih elemenata u udžbenicima francuskog kao stranog jezika, korišćenim na prostoru Srbije. Naš korpus ekscerpiran je iz sto dvadeset čitanki i metoda francuskog jezika, od Drugog svetskog rata do 2013. g., reč je o metodama koje su objavljene na teritoriji bivše Jugoslavije, današnje Srbije i Francuske.<br />U prvom delu rada objašnjeni su razlozi izbora teme, ciljevi rada kao i sama njegova struktura. Takođe je prikazano mesto koje zauzima učenje francuskog kao stranog jezika u obrazovnom sistemu aktuelne Srbije.<br />Nakon toga izložen je teorijski pregled stavova kada su u pitanju pojmovi civilizacija, kultura i jezik, neodvojivi u učenju stranog jezika, kao i pojam interkulturalnosti, koja je jedna od nezaobilaznih kompetencija u nastavi stranih jezika danas. Potom je dato viđenje francuske i frankofone civilizacije u nastavi francuskog iz perspektive bivše i sadašnje teritorije naše države.<br />U trećem delu rada objašnjen je pojam Frankofonije, razlozi zašto je značajna u nastavi francuskog, koja je njena uloga i šta ona zapravo danas predstavlja. Takođe je definisan pojam frankofonog elementa i dat opis udžbenika francuskog jezika, korišćenih od Drugog svetskog rata na prostoru današnje Srbije, kao i tematske kategorije prema kojima su klasifikovani frankofoni elementi.<br />Četvrto poglavlje posvećeno je analizi korpusa koji je prethodno podeljen u sledeće tematske kategorije: &bdquo;jezički varijeteti&ldquo;, &bdquo;geografija&ldquo;, &bdquo;slavne ličnosti, kulturni spomenici, istorija&ldquo;, &bdquo;grafičke umetnosti, skulptura i arhitektura&ldquo;, &bdquo;književnost&ldquo;, &bdquo;muzika&ldquo;, &bdquo;film&ldquo;, &bdquo;štampa i dokumentarni tekstovi&ldquo; i &bdquo;stripovi&ldquo;. U ovom delu rada prikazani su frankofoni elementi kroz osnovni pedagoški materijal, njihova upotreba, kao i jezičke kompetencije za koje su predviđeni.<br />U poslednjoj fazi rada predložen je dodatni pedagoški materijal, nekoliko autentičnih frankofonih dokumenata, kao i njihova primena u nastavi francuskog kao stranog jezika, sve u cilju njihove bolje iskorišćenosti.<br />VIII<br />Na osnovu urađene analize izvodi se zaključak da frankofoni elementi nisu dovoljno zastupljeni u nastavi francuskog jezika i da bi trebalo da budu više prisutni, kroz različit i raznovrstan pedagoški materijal, pogotovo s obzirom na to da ih je moguće uklopiti u već postojeće udžbenike, za šta dajemo primere na samom kraju rada.<br />U našem svetu višejezičnosti, mulitkulturalnosti i interkulturalnosti, budućnost francuskog jezika jeste u prihvatanju svih njegovih raznovrsnosti i različitosti.</p> / <p>Our dissertation deals with elements of the Francophone civilization in teaching the French language. While teaching students with the French language knowledge (level A1-B2), we noticed that they are less familiar with elements of Francophone culture, and more familiar with elements of French culture, meaning the culture of the territory of present-day France. That led us to perform an analysis of Francophone elements in textbooks used for teaching French as a foreign language which are used on the territory of Serbia. Our corpus was extracted from a hundred and twenty textbooks and methods used for teaching the French language, starting from the period of World War Two up to 2013. These methods were published on the territory of former Yugoslavia, present-day Serbia, and present-day France.<br />The first part of the dissertation explains the reasons behind the choice of the topic, the aims of dissertation and its structure. This part also indicates the position of learning French as a foreign language in the current educational system of Serbia.<br />This is followed by a theoretical overview of perspectives on the notions of civilization, culture, and language which are inseparable in learning a foreign language, including the notion of interculturality which is one of the mandatory competencies in teaching foreign languages today. After that, a look at the French and Francophone civilization in teaching the French language from the perspectives of the former and present-day territory of our country is provided.<br />The third part of the dissertation explains the notion of Francophony, provides the reasons why it is significant in teaching the French language, what its role is and what it represents today. The notion of a Francophone element is also defined with a description of French language textbooks used from the period of World War Two on the territory of present-day Serbia, including thematic categories according to which the Francophone elements are classified.<br />The fourth chapter is dedicated to analyzing the corpus which has previously been divided into the following thematic categories: &ldquo;language varieties&rdquo;, &ldquo;geography&rdquo;, &ldquo;famous persons, cultural monuments, history&rdquo;, &ldquo;graphic arts, sculpting, and architecture&rdquo;, &ldquo;literature&rdquo;, &ldquo;music&rdquo;, &ldquo;film&rdquo;, &ldquo;press and documentary texts&rdquo;, and &ldquo;comic books&rdquo;. This part of the dissertation displays Francophone elements through basic pedagogical material, their use, as well as language competencies they are prescribed for.<br />The last phase of the dissertation suggests additional pedagogical material, several authentic Francophone documents, as well as their application in teaching French as a foreign language, all with the aim of maximizing their use.<br />X<br />Based on the performed analysis, a conclusion can be made that the Francophone elements are underrepresented in teaching the French language and that their presence should be increased through various and diverse pedagogical material, especially when it is taken into consideration that they can be fitted into already existing textbooks which is displayed by examples at the very end of the dissertation.</p>

Socialinė utopija yra stabiliausia žmonijos svajonė apie tobulą visuomenės būseną. Nematomu siūlu ji susieja tarpusavyje daugumą epochų ir savo šaknimis siekia tolimąją praeitį, atrasdama save žmonijos svajonėse apie „aukso amžių“. Būtent todėl kai kurie tyrinėtojai laiko socialinę utopiją vienu seniausių ir fundamentaliausių mitų. Utopijos esmės apmąstymams skirta daug filosofų, istorikų, sociologų darbų, tačiau iki šiol mokslinėje literatūroje neegzistuoja vieningo viešai pripažinto „utopijos“ sąvokos apibrėžimo. Dėl to diskusijos šiuo klausimu tebesitęsia. Kai kurie tyrinėtojai mano, kad apibrėžti utopijos apskritai yra neįmanoma. Nors mokslinėje literatūroje yra be galo įvairių „utopijos“ aiškinimo būdų, darbe yra bandoma skirtingus požiūrius subalansuoti, kad galima būtų išspręsti iškeltą tikslą – aptarti perėjimą nuo utopinių epochų į antiutopinę. Socialinė utopija, kaip visuomeninės minties reiškinys, savo raidoje išgyveno daug etapų. Pirmiausia – tai mitologinis etapas, kada visi pasaulio reiškiniai, išpasakojami pagal jų daromą įspūdį žmogaus vaizduotei, įgauna (mūsų akimis žiūrint) simbolinį, fantastinį bei sapnus primenantį pobūdį. Antrąjį etapą galima sąlygiškai apibrėžti kaip demitologizavimo, arba racionalizavimo etapą. Čia atsiranda teoriniai aiškinimai, kodėl idealioji būtis ir su ja siejamas žmonijos laimingas gyvenimas yra kitokia negu realus gyvenimas. Šiuo atveju realusis gyvenimas savaip „įstatomas“ į kitą, lyg ir neegzistuojantį pasaulį, tačiau turintį... [toliau žr. visą tekstą] / Social utopia is the steadiest dream of sustainable human consciousness of the perfect state of society. It is an invisible thread binds together many times and has its roots in the distant past, revealing itself in the human dreams about the "golden age". That's why some researchers call the social utopia one of the oldest and most fundamental myths. Social utopia as a phenomenon of public opinion in its development goes through a number of stages, firstly, that the mythological stage, when a person creates a fantastic, fairy picture of the world, which in general is an emerging property of consciousness. The second phase can be arbitrarily designated as the theoretical-rational. Here, the construction of a human happiness is based on theoretical reflection by a rational positing of ideal being in a different, non-existent world, having though the features of the real world. Third, the practical stage in which the utopian theories that can affect the world and transform it (for example, utopian socialism) are being tried to implement. Here also presents utopian desire to embody social and moral foundations into real practical life. The revival and the rise of utopian consciousness usually occur in times of great social and political upheavals. This research indicates that nutrient growth for utopia is the crisis, transitional stages in the development of society, so utopia is often a symptom of the crisis in the existing social order. Utopia accumulates and expresses... [to full text]